Kao po nekom tajnom planu, venecijanski bijenali arhitekture dosljedno se uklapaju u povijest arhitekture posljednjih 35 godina. Kao nekada ciam ili poslije Team X, prate i potiču razvoj arhitektonskog diskursa. Od 1980. venecijanskim forumom dominira debata o arhitekturi.

Potreban je kratki osvrt da bi se shvatio i pravilno klasificirao ovogodišnji Bijenale. Nakon epohalnog Bijenala 1980. Paola Portoghesia – La presenza del passato, koji je označio vrhunac proglašavanja postmoderne, Hans Hollein je na Bijenalu 1996. – Sensori del futuro - L’architetto come sismografo etablirao pojedinačnog star-arhitekta kao istraživača arhitekture budućnosti. Fuksas se 2000. s Less Aesthetics, More Ethic gotovo htio ispričati za medijalnu atrakciju kakvu je u međuvremenu stekla spektakularna arhitektura. Posve žurnalistički afirmativno, Deyan Sudjic je 2002. s Next tragao za individualnim arhitektonskim spektaklima, što je 2004. Kurt Foster nastavio s metamorph. Tih 2000-tih godina, Bijenale je postao modnom pistom globalnog booma arhitektonskih zvijezda. Prvi prekid takvih prikaza uslijedio je 2006. godine kritičkim istraživanjem Mega-Cities, pod vodstvom Richarda Burdetta. Definitivnu apokalipsu je 2008. prezentirao Aaron Betsky s Out there: Arhitecture Beyond Building, tada već nepriličnim parcoursom individualističkih vježbanja formi.